In memoriam, Ezher Arnautović

Ezher Ezo Arnautović bivši je načelnik Općine Zenica (1960. - 1965. godine). Pripadaju mu izuzetne zasluge u izgradnji društva, urbanizaciji i modernizaciji Zenice šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ezher Arnautović je rođen 1925. godine u Travniku u bogatoj i poznatoj bošnjačkoj porodici. Osnovnu i Građansku školu završio je u rodnom gradu, a 1942. upisuje se na Mašinbravarski zanat koji završava na Željeznici, u Ložioni u Docu 1945. godine. Još kao dječak, za vrijeme izučavanja zanata priključuje se ilegalno naprednom omladinskom pokretu u borbi protiv fašizma. Godine 1946. postaje profesionalni omladinski političar u rodnom gradu kad učestvuje u pripremama za odlazak omladine na izgradnju željezničke pruge od Brčkog do Banovića. Kao istaknuti omladinski rukovodilac postaje član Glavnog odbora Saveza sindikata u Sarajevu, a potom odlazi u Zenicu, gdje radi na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Završetkom ove dionice vraća se u Travnik, gdje obavlja više dužnosti u Gradskom komitetu Komunističke partije.
Čovjek od ideje, akcije i snage, on je uvijek imao moći da ono što prihvati do kraja i realizuje. To mu je u tadašnjem vrhu države gradilo visok rejting. No, izbora u daljem njegovom kadrovskom usmjeravanju nije bilo - raspoređen je na dužnost potpredsjednika Zeničkog sreza za oblast privrede. Vrijeme provedeno na ovoj dužnosti pomoglo mu je u sticanju znanja u vođenju određenih projekata, što će on kasnije u radu itekako znati iskoristiti i primijeniti. Ujedno on proširuje svoja poimanja o liku političara, obogativši ga novim saznanjima. Za vrijeme bavljenja politikom izgradio je realan odnos prema životu, ljudima i njihovim potrebama, stavljajući u prvi plan čovjeka. Zapravo, došao je u to vrijeme do zaključka da je glavna uloga političara da bude na usluzi ljudima koji ga i biraju na funkciju i da zato treba da se stalno brine o njihovim željama i potrebama, o jednostavnim ali bitnim pitanjima života i rada, zabavi, sportu i drugom. Ako političar riješi ova i druga životna pitanja građana, riješena je suština njihovih interesa i tada je većina zadovoljna radom političara.
U maju 1960. godine Ezher Arnautović postaje predsjednik općine Zenica. Prisjećajući se tih dana, on kaže:
- Nije mi se prihvatalo mjesto predsjednika općine. Po prirodi ja sam hrabar i samopouzdan i svaki svoj potez unaprijed bi dobro proanalizirao prije nego se odlučim na njega. Za svaki svoj gest imao sam čvrste argumente i jasan odgovor. Donosio sam čvrste odluke i nisam se plašio neuspjeha.
U Zenici na dužnosti predsjednika općine on je potvrdio sve svoje stručne i organizatorske sposobnosti pokazujući svu svoju umješnost. Dostigao je upravo na ovoj dužnosti neslućene domete. Grad je za vrijeme njegovog predsjednikovanja krenuo brže u progres, dobio konture savremenog velegrada obogaćen bulevarom, širokim ulicama, bazenima, sportskim terenima sa hiljadu stanova i modernim ugostiteljsko-turističkim objektima. Po ovim objektima Zenica je postala prepoznatljiva.
Nažalost, na tim i takvim rezultatima Ezher Arnautović je doživio - umjesto priznanja - politički poraz. No, to ga nije sputalo u daljem radu, jer je bio svjestan da je to produkt jedne izmišljene konstrukcije i podmetnutih političkih spletki. One su uslijedile da bi ga zaustavile u radu na razvoju općine i da potvrde pravilo da je politika svemoguća.
Ezher Arnautović je vjerovao u ispravnost i humanost društva kome je pripadao sve do onog momenta dok nije shvatio da ga ideolozi žele po svaku cijenu srušiti i uništiti, optužujući ga za nešto što nikada nisu uspjeli dokazati. U tim momentima vjerovao je u svoje iskrene prijatelje i nadao se budućnosti koja se pojavljivala u Bosni i Hercegovini.
Sa profilisanim političkim iskustvom u socijalizmu, Ezher Arnautović je krajem devedesetih godina pratio sva dešavanja u BiH, ali se nije uključivao direktno u političke vode. Politika zna uvijek da iznenadi, mislio je tada. Više ga je privlačio biznis. Podržavao je opredjeljenja nekih demokratskih političkih partija, kao i to da se Bošnjaci trebaju politički organizovati, ali ne u jednoj već više partija. Ipak, nije mogao odoljeti učestalim pozivima da se uključi ponovo u politiku, pa se na općinskim izborima aprila 2000. godine pojavljuje na listi SDA za Općinsko vijeće.
Izbijanjem agresije na BiH odlučuje se bez dvoumljenja za pristupanje Armiji BiH i gotovo cijelo vrjeme provodi u Trećem korpusu kao pomoćnik komandanta za logistiku, za što je dobio i priznanja.